Opći pravni temelji načela zaštite slobode  savjesti

Moderna zapadna društva toleranciju, različitost i štovanje osobnih vrijednosti drže tečevinom civilizacije. Pluralistička demokratska društva tu tečevinu drže i političkim načelom konstituiranja poretka. Nema demokracije bez slobode mišljenja i savjesti, što je formulirano u kontinuitetu od Deklaracije o pravima čovjeka i građanina(1789) [1], do Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966) [2], Opće deklaracije o pravima čovjeka [3] ,te UN Deklaracije o eliminiranju svih oblika netolerancije i diskriminacije na temelju vjeroispovijedi ili uvjerenja (1981); međutim posebno eksplicitno u navedenoj Konvenciji o ljudskim pravima čime je moralni i politički zahtjev pretočen u pravne odredbe.

Članak 9.

1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; to pravo uključuje slobodu da se promjeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u
zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem ili obredima.

2. Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su u demokratskom društvu  nužna radi  interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Treba napomenuti da je praksa Suda za ljudska prava glede članka 9. relativno oskudna budući da se pravo izražavanja vjere  odnosno sloboda mišljenja osiguravala pozivanjem na druga prava. Osobito treba istaknuti da je članak 9. poslužio kao uporište i u zabranama diskriminacije, budući da se ta veza često nameće u stvarnim problemima slobode  vjere,

U svezi s tim proglašenim pravom i u nizu drugih međunarodnih akata jamči se provedba tog prava (Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida (1948) Ženevska konvencija (1949) i njenim protokolima (1967),  Konvencija o pravima djeteta, Bečka deklaracija u sigurnosti (1989) i sl. Slični stavovi ponavljani su u dokumentima Vijeća Europe

Određenje pojmova

Odrediti pojam savjesti naizgled ne predstavlja pravno već filozofsko pitanje, ali obje razine su neodvojivo povezane. Jednostavno rečeno u filozofskom smislu to je pravo
prihvatiti intelektualni stav prema vlastitom izboru,  pravo svake osobe da misli  kaže ono što smatra istinom [4]. U pravnom smislu određenje pojma “savjesti” nije sasvim logički precizno definirano od Suda i Komisije budući da se pitanje  nije pojavilo kao samostalan zahtjev – mišljenje je unutarnje stanje pojedinca  koje tek postaje vidljivo njegovim očitovanjem te se obično odluka donosila temeljem rasprave prema članku 10. konvencije – ili u svezi s drugim odredbama Konvencije [5].

Indirektno pojam je negativno utvrđen u “belgijskom  lingvističkom  slučaju” kada je sud odbio prihvatiti shvaćanje da ograničenje uporabe izabranog jezika ( korištenje materinjeg jezika u službenoj komunikaciji s vlastima) [6] predstavlja kršenje slobode mišljenja. S druge strane Komisija i Sud smatraju ne radi se ni  o redundantnoj zaštiti načela cogitatcionis poenam nemo patitur (mada je i to načelo sadržano) već o širem poimanju slobode mišljenja koja uključuje slobodu da se mišljenje iskaže da se vjeruje i uvjerenje iskazuje slobodno (prema članku 10. Konvencije) [7]. Primjerice u slučaju Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva premda se tužitelj pozivao na povredu članka 9. stavak 1. – radi se o slučaju raspačavanja pacifističkih letaka u  vojnim objektima -  zaštita je pružena prema članku 10. Konvencije uz  važnu odluku:”istina je da javno deklariranje kojim se promiče ideja pacifizma i uvjerava u potrebu nenasilja može biti smatrana izrazom pacifističkog uvjerenja. Međutim kada akcija pojedinca ne izražavaju samo mišljenje, ne mogu se smatrati zaštićenim prema članku 9. stavak 1, premda su njime motivirane ili  pokrenute”;  odnosno mirotvorstvo je zaštićeno prema članku 9. ali raspačavanje letaka nije iskazivanje mirotvornog uvjerenja.[8] Dakle sloboda mišljenja odnosila bi se na unutarnje stanje svijesti pojedinca, a iskazivanje takvog mišljenja, u pravnom smislu, uređeno je ne člankom 9. već člankom 10. Konvencije.

Sloboda vjeroispovijesti je uži, podređeni pojam koji uključuje javno bogoslužje, poučavanje i slobodu obreda. Tužitelji su se znatno češće pozivali  na  taj pojam kojeg je od (slobode) mišljenja i savjesti Sud razgraničio na slijedeći način:

“kako je navedeno u članku 9 sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti su temeljne slobode demokratskog društva u značenju koje im daje   Konvencija. One su, u religijskoj dimenziji, neke od najvitalnijih elemenata koji tvore identitet vjernika i njihovog shvaćanja života, kao i dragocjenu baštinu za ateiste, agnostike, skeptike i one koji ne vjeruju. takav pluralizam je neodvojiv od demokratskog društva … Premda je sloboda vjeroispovijesti prvenstveno stvar individualnog mišljenja, ona podrazumijeva inter alia slobodu izražavanje nečije religijske pripadnosti. Svjedočiti riječima i djelom isprepleteno je s postojanjem religijskog uvjerenja.” [9]

Problem koji se pojavio bio je koje religije  spadaju u navedeni opis. Jehovini svjedoci, druidizam, učenje Krišne, scientologija – su prihvaćeni u tumačenju kao religija,
ali drugi  “idealistički pokreti” kao što su njemački pravnici koji se bore za bolje uvjete u zatvorima, IRA aktivizam, odbačeni su u zahtjevima za zaštitom. [10]

Sud je praksom utvrdio tri skupine specifičnih tumačenja pojma “slobode vjeroispovijesti” koja je temelj tumačenja i primjene članka 9. Konvencije

1. Prvo se  tiče pitanja da li je pojedini građanin dužan prihvatiti službenu državnu crkvu. Naime neke zemlje  tradicijom  zadržavaju ustavno određenje državne crkve
(npr. Norveška i Švedska) te temeljem te odredbe iz proračuna pomažu djelatnost crkve. Sud je glede tog pitanja utvrdio da nema dužnosti pojedinca da se deklarira kao pripadnik crkve, odnosno da se moraju utvrditi mehanizmi koji omogućavaju pojedincu da napusti crkvu [11]

Postavilo se i pitanje  što je crkva.  Odgovor nije sasvim jasan; “Crkva jeorganizirana religijska zajednica utemeljena na istim ili bitno sličnim vjerovanjima” [12]

Budući da je ustavnom odredbom  crkva odvojena od države u Hrvatskoj se to pitanje ne postavlja.

2.  Drugo je pitanje da li je pojedinac, građanin, dužan davati financijski doprinos, porez ili neku taksu, izravno ili posredno državnoj crkvi. U slučaju Darby protiv Švedske (Finski građanin britanskog podrijetla koji je stanovnik-radnik u Švedskoj 1977-86),  prema odluci suda, tužitelj nije dužan plaćati lokalni crkveni porez temeljem članka 14
a u svezi s člankom 9 Konvencije te člankom 1 Protokola I. [13]

Prema članku 47. stav 1 i 2. pravni poredak  republike Hrvatske ne poznaje mogućnost uvođenja crkvenog poreza. Posredna mogućnost, odnosno da se iz državnog proračuna pomažu određene aktivnosti vjerskih zajednica uvjetovana je načelom navedenim u članku 41. stavak 1. Ustava, te smatramo da u pravnom poretku Republike Hrvatske u tom pogledu prihvat odredbi Konvencije nije sporan.

3. Treće važno područje na koje se proteže primjena članka 9. jest primjena slobode mišljenja i vjeroispovijesti određena kao prigovor savjesti. Premda se obično prigovor savjesti vezuje s odbijanjem služenja vojnog roka (apsolutno ili relativno) već i na druge slučajeve (liječnici koji odbijaju neke poslove, farmaceuti, vojnici) .

U svijetlu navedenog posebno je  važno  utvrditi značenje izraza “zaštite prava i sloboda drugih”.  Sud je u odlučivanju u nekoliko navrata smatrao opravdanim ograničenja prema pokretima i organizacijama – bez obzira na njihov formalni naziv stranke ili crkve – koja su širila netoleranciju i govor mržnje. Sud je naravno u svemu tome mora voditi računa o inherentnoj prirodi ograničenja,  strogo tumačeći ograničenja u smislu njihove propisanosti zakonom, standardom “nužno u demokratskom društvu” i standardima  “društvene nužnosti” te proporcionalnošću mjera koje ograničavaju slobodu (prozelitizam jehovinih svjedoka npr). U jednom od slučajeva [14] Sud je odvagujući pravo na slobodu mišljenja i pravo na slobodu vjere uzeo u zaštitu slobodu vjere od blasfemičnog vrijeđanja.

Problemi

Dva  važna problema smatramo relevantnim za postojeće prave probleme određenja položaja vjerskih zajednica u Hrvatskoj

Prvo je činjenica da je sloboda savjesti, koja uključuje i  slobodu vjeroispovijesti jedno od zaštićenih ljudskih prava. Povrede tog prava su brojne no sudska zaštita  se obično traži u povezanosti tog prava u skladu s člancima 10, 11, i osobito  članka 2 Protokola 2. (pravo obrazovanje )

Drugo je činjenica da se u ostvarenju bilo kojeg prava  brani diskriminacija (članak 14) “na bilo kojoj osnovi kao što je …. vjeroispovijed …”.

Te dvije činjenice uzete zajedno  znače da naša domaća i unutarnje politička rasprava o vjerskim zajednica, mora uzeti u obzir  međunarodne standarde jednakosti, tolerancije i  stvarno ograničene margine diskrecijske slobode. Ako se to zaboravi, sporovi su vjerojatni a niska slučajeva u kojima Hrvatska gubi kredibilitet pravno uređene zemlje će se povećati.