Što ćemo s tim vjeronaukom?

Autor: Saša Ceci | 19.09.2011

Koje su glavne zamjerke tome da imamo vjeronauk u državnim školama i što se može napraviti po tom pitanju?

Odat ću vam jednu slabo čuvanu tajnu – sakupio sam sve svete sakramente koje bi čovjek koji nije dobio poziv od Boga (u oba značenja te riječi – mislim na poziv, ne na Boga) poželio imati. I sve, osim zadnjeg, odradio sam još u doba crnog jugo-komunističkog mraka kad se navodno nije smjelo ići u crkvu. Doduše, to će vam u pravilu pričati bivši članovi partije – jer mi ostali nismo bili svjesni tog problema. Ali neću vas sad daviti s mitovima o bivšoj državi – danas su nam ipak važniji problem mitovi u sadašnjoj državi. Mitovi i legende koje djeca uče u školi. Konkretno, koje uče na vjeronauku.

Prvo pitanje koje se samo nameće je ovo – ako je vaš bloger prošao vjeronauk i svejedno je ispao ateist – je li taj vjeronauk baš toliki bauk? Možda je vaš bloger intelektualni gigant, izvrsni znanstvenik i super heroj bez mane koji je lako prozreo bajke i opsjene zahvaljujući svom genijalnom umu i fantastičnoj nepogrešivoj znanstvenoj metodi. Ehm. Ne znam kako je kod vas na poslu, ali u mom se ta intelektualna gigantština da mjeriti nekim više-manje objektivnim pokazateljima, pa ako se netko ponadao da čita blog budućeg nobelovca – morat će se teško razočarati. Stvar je u tome da znam toliko ljudi koji su toliko pametniji od mene – i ne u samo svijetu ili u RH, i ne samo na svom poslu, već i u popriličnom broju ljudi iz moje generacije na faksu. Dodatno, mnogi od tih ljudi su značajno skromniji i samozatajniji od mene – vječnog bundžije i galamdžije. I to nije sve – da se vratimo na temu – jer neki od tih ljudi su i vjernici. Dakle, moj izbor nevjerovanja nema baš previše veze s pameću ili glupošću. Ne znam, velim, kako je to kod vas, ali eto nekako si mislim da znam kako je kod mene.

Ako mnogi znanstvenici vjeruju u Boga, je li onda OK da vjeronauk ostane u školama? Ajmo ovako – recimo da je Einstein, često istican kao jedan od najpametnijih znanstvenika, doista bio vjernik (što znamo da nije) – bi li to značilo da trebamo imati vjeronauk u školama (da sad ne potežem Newtona i njegovu alkemiju)? Recimo, rasprave radi, da je odgovor oko tog vjeronauka – pozitivan. OK, onda se postavlja sljedeće pitanje – koji vjeronauk? Einstein bi, da je bio vjernik, najvjerojatnije bio židov. Hoćemo li u škole uvesti proučavanje Tore? Ima li ijednog katolika, židova, ili nevjernika vulgaris koji bi smatrao da bi u tome bilo neke zdrave logike?

Netko će reći da nema potrebe išta mijenjati jer je vjeronauk ionako izborni predmet pa ga ne moraju svi upisati. Istina, ali bilo bi onda logično i da bude prvi ili zadnji sat. A svi mi znamo da da je taj vjeronauk nerijetko unutar satnice. U tim situacijama djeca koja ne idu na vjeronauk, a nije im osigurana alternativna nastava (koja ni ne mora biti osigurana – što se onda odražava na prosjek ocjena), znaju biti izdvojena u knjižnici ili nekoj drugoj prostoriji, ili čak prepuštena sama sebi. To jednostavno nije OK. Zamislimo da je takva situacija na primjer s tjelesnim – da je dvorana premala za cijeli razred, pa da je pola razreda u njoj, dok druga polovica baulja bez neke suvisle kontrole po školi. Kako bi vi kao roditelji reagirali? Biste li smatrali da to nije neki problem, ili biste ustvrdili da ako se neka nastava ne može adekvatno održavati, da se ili ne održava, ili da se izvole stvoriti uvjeti da se ona može održavati na kvalitetan način.

Postoji i jedna zamjerka koja mi je zvučala prilično uvjerljivo – problem indoktrinacije. Naime, kako zbog neadekvatne organizacije nastave postoji pritisak na klince koji vjerojatno ne bi upisali vjeronauk kad bi postojala kvalitetna alternativa – postavlja se pitanje je li u redu puniti im glave stvarima za koje oni ili njihovi roditelji ne smatraju potrebnim. Stvar je u tome da su osnovne škole u RH obavezne za svu djecu, a po Ustavu RH vjeroispovijest (vjerojatno i nevjeroispovijest) mora biti stvar slobodnog izbora. Nije, dakle, primjereno da škola omogućava (ili čak radi) pritiske na djecu na taj način. Religijska pitanja su uvijek malo delikatna, i ljudi su ih skloni krivo protumačiti, pa ću ovaj argument pokušati ilustrirati jednom drugom slobodom – slobodom političkog izbora. Donedavno je jedna stranka bila daleko najpopularnija u našoj zemlji – i ona je imala svoju organizaciju mladih. Zamislite da je ta popularnost bila toliko silna da su u školama uveli sat te zajednice. Mislite da mislim na ovu našu crnofondovsku zajednicu? Ma ne, zapravo mislim na onu iz mog vremena – na pionire i na sat pionirske zajednice. I zamislite sad da netko nije bio pionir i dok ostali klinci na satu uče kako treba biti pošten, iskren, odan, napredan, istrajan i radin, ovaj sjedi sam negdje izvan razreda. Dobro, to je možda bila znanstvena fantastika u ono strašno doba mraka – pa zamislimo zato da je taj sat ove naše današnje zajednice. Bez obzira na vaše političke preferencije – jasno je da se takve stvari ne bi trebale dozvoljavati. Ako netko svoje klince želi uključivati u stranačke aktivnosti – može, u slobodno vrijeme i – izvan škole.

Nadam se da ovo s indoktrinacijom nisam previše zakomplicirao, jer sad slijedi mali obrat. Već sam rekao da sam ja prošao tu vjersku indoktrinaciju i svejedno sam otišao iz te priče, kao i uostalom velika većina ateista u zapadnom svijetu. Koliko je onda ona doista opasna? Da bih to utvrdio, usporedit ću je s jednim drugim predmetom koji je obavezan svim učenicima. Taj famozni predmet je – možda već naslućujete – povijest. Kako znamo da je s matematikom, biologijom ili likovnim sve manje-više OK, dok s poviješću nešto ne štima? Postoji zgodan trik s kojim to možemo lako uvidjeti – ako bismo uzeli udžbenike iz tih matematika, biologija ili likovnih iz susjednih zemalja i preveli ih – građa u njima bi se u velikoj mjeri preklapala s našima. Čak i nešto čega bi bilo samo u jednoj od tih zemalja, moglo bi se bez posebnih problema predavati u ostalim zemljama. Kad se tako postave stvari, odmah se vidi da nešto ne štima s poviješću. Nastava povijesti u našoj i mnogim nama susjednim zemljama je, iz razloga političke mitologije, morala pokriti neke događaje koji su bili toliko nedavni da bi prije spadali u zemljopis nego u povijest. Šteta koju takva znanstveno neutemeljena nastava uzrokuje mlađim generacijama teško je mjerljiva i sigurno nije zanemariva. Jednako teško je mjerljiva i šteta koju uzrokuje vjerski obojena nastava u školama. Možemo li nekako naslutiti kolika je ta šteta? Pogledajmo opet nastavu povijesti, ali ovaj put iz onog doba mraka. U toj nastavi mi smo učili ideološki obojanu povijest – mislim da to nikom ne moram objašnjavati previše. Međutim, nakon prvih višestranačkih izbora, ta je povijest skoro pa nestala.

Kako se to dogodilo? Stvarno ne znam. Moguće je da neki od nas malo previše precijenjujemo utjecaj školske nastave na klince. Doduše, možda postoje i neke iznimke. Dosta se pričalo o spolnom odgoju. Ne znam kakvo je stanje danas, ali štošta od toga što se treba znati o tome mi smo radili na biologiji – od toga kako izbjeći začeće, do toga kako izbjeći spolne bolesti. Hoće li poseban predmet o spolnom odgoju pomoći ? Iskreno, ne znam. Ako iskustva iz inozemstva pokazuju da uvođenjem tog predmeta dolazi do smanjivanja broja maloljetničkih trudnoća i klinaca koji zakače neku spolno prenosivu bolest – sigurno se isplati napraviti nešto. No onda sadržaj predmeta ne može biti ideološko pitanje, već isključivo zdravstveno – što bolje postiže zadani cilj. No taj princip – zadrži ono što radi, ono što daje bolje rezultate – ne možemo primijeniti na vjeronauk. Ili bismo možda baš to trebali napraviti?

Što ćemo, dakle, s tim vjeronaukom? Za povijest, koja je ipak neka ozbiljnija znanost, možemo očekivati da ćemo za pedesetak ili stotinjak godina imati manje više čistu i istu sliku u svim susjednim zemljama – govorit će se o uzrocima nedavnih ratova, njihovim povodima i, nadam se, motivima i razlozima koji normalne ljude navedu da se počnu ponašati nenormalno (i kako se to na najbolji način može spriječiti). No, ako iz povijesti nešto možemo odmah naučiti – možemo to da će razni vjeronauci i u budućnosti ostati različiti. Zato trebamo dobro i pametno odvagnuti sve argumente za vjeronauk u javnim školama (npr. povećanje sigurnosti djece koja ne moraju prelaziti prometne ulice jednom do škole, a onda još jednom do vjerskih objekata) te uz ove gore spomenute i razne druge argumente protiv vjeronauka u državnim školama (poput ustavne odredbe o odvojenosti vjerskih zajednica od države). Možda bi bilo korisno nakon diskusije sakupiti sve argumente za i protiv u još jedan blog.

Treba reći i da osim ove politički jako popularne dihotomije – ima ili nema vjeronauka u državnim školama – postoje i neki treći prijedlozi. Jedan od meni najinteresantnijih je uvođenje dodatnog obaveznog predmeta, nazovimo ga jednostavno – religije. Na njemu bi se predavale činjenice o svim većim (i zanimljivijim) religijama. Razlog zašto bi predmet religije bio obavezan leži u uvažavanje činjenice da je vjera velikom postotku čovječanstva nešto vrlo važno u životu i mnogi svoja promišljanja, odluke ili dijela – temelje na njoj. I ne samo to, bez poznavanja religija teško je razumjeti kulturu, povijest i političke sustave u raznim krajevima svijeta (a bome i bliže kući). Za vjernike bi taj predmet mogao biti prihvatljiv jer on ne bi bio priprema učenika za vjerovanje ili prihvaćanje nekih “drugih” religija, već čisto informiranje o stvarima koje razni ljudi vjeruju – što je u našem današnjem globaliziranom društvu vrlo korisno znanje. Za ateiste, koji su – kako je to jedan moj frend (Hrvoje Šimić) zgodno rekao – religion geeks, to bi sigurno bilo prihvatljivo. Na kraju krajeva i sam predlagač ove ideje, Daniel Dennett, je ateist (štoviše jedan od četvorice najistaknutijih – uz Dawkinsa, Hitchensa i Harrisa). Dennett smatra da bi takav, zapravo prilično benigan predmet trebao, osim u državnim školama, biti obavezan i u svim privatnim, pa i vjerskim školama, kako bi kvalitetnom nastavom iz tog predmeta bio značajno umanjen indoktrinacijski potencijal današnjih raznoraznih vjeronauka. Osobno, slažem se s Dennettom, iako me ne prestaje brinuti činjenica da je taj Dennett isto jedan štreber koji možda malo precjenjuje moć običnog školskog predmeta.

Što bi, na kraju priče, bilo pametno napraviti s tim vjeronaukom? Dennettov novi predmet bi svakako bilo dobro uvesti – to je jedna inicijativa za koju bi se i ateisti i vjernici lako mogli složiti da bi bila i zanimljiva i korisna. Koja su vaša razmišljanja o svemu tome?